Noć kad sam isključila mozak i uključila sreću

[boach.hi.ethiet]

Bila je to obična srijeda. Kiša je lupala po prozoru mog stana na trećem katu, a ja sam već treću večer za redom jela istu tjesteninu s pestom. Dosada me počela guliti iznutra. Ne ona fina, kreativna dosada kad odlučiš presložiti ormar. Ona teška, ljepljiva dosada kad scrollaš kroz iste aplikacije i shvatiš da ti nitko ne treba, a ni ti nikome.

Muž je otišao na teren. Posao. Nema ga do petka. Djeca kod njegove mame. Prvi put nakon pola godine da sam sama.

I znaš onaj osjećaj kad ti je tišina preglasna?

Sjedim na kauču, grickam one čokoladne napolitanke iz Lidla, i sjetim se da mi je kolega s posla prošli tjedan bacao neke fore o slotovima. Rekao je: "Ma samo opušteno, staviš dvadeset eura i zaboraviš na svijet." Tada sam se nasmijala. Čak sam ga malo i osudila u sebi. Jer ono – casino? Pa nisam ja ta.

Ali te večeri, sama, s kišom i osjećajem da mi život malo presporo teče... upisala sam u pretraživač nešto što nikad prije nisam. Nisam ni razmišljala. Prsti su radili svoje.

I tako sam završila na stranici koja je izgledala čudno poznato, iako je nisam nikad otvorila. Dizajn bez kiča. Bez onih napadnih zelenih i crvenih svjetala koja sam zamišljala. Sve čisto, brzo. Registracija je trajala koliko i da naručim pizzu. Trebalo mi je možda minutu i pol. Onda sam vidjela ono polje za prijavu – već sam imala račun, vjerojatno sam ga napravila u naletu dosade prije tri mjeseca. Uglavnom, ukucam podatke i odjednom sam unutra. Vavada Casino prijava je bila toliko bezbolna da sam se osjećala glupo što sam se uopće premišljala.

Stavila sam 200 kuna. To mi je bilo kao karta za kino, kokice i taksi doma. Ako nestane, nestane.

Prvih petnaest minuta bilo je mučno. Vrtim one vrtuljke s voćem, gledam kako se brojke miču gore-dolje. Osvojim 20 kuna, izgubim 50. Osvojim 100, izgubim 80. Tipičan ping-pong. Srce mi nije ni brže kucalo. Više sam razmišljala o tome hoću li oprati kosu sutra ujutro.

Onda sam slučajno kliknula na igru koju nisam planirala. Zove se nešto kao "Book of..." nebitno. Ima lika sa štapom i pješčani sat. Grafika je onako, smiješna. Ali pritisnula sam "spin" i odjednom – ništa. Prazan hod. Opet prazan hod. Padala sam na 120 kuna. Već sam krenula odustajati.

Ali nešto me držalo. Možda tvrdoglavost. Možda to što nisam htjela priznati sebi da sam bacila novac na glupost.

I onda – treći prazan hod. Četvrti. Peti. Novac pada na 60 kuna.

Bilo mi je smiješno. Doslovno sam se nasmijala naglas. "Ma daj, naravno," rekla sam sama sebi. Nisam bila ljuta. Bila sam pomalo tužna na sebe što sam nasjela na priču o lakoj zaradi.

Ali kliknula sam još jednom. Iz inata.

I tada se ekran zatresao. Zlatna svjetla. Zvuk poput fanfara. Tri simbola s anđelom. Bonus igra.

Nisam razumjela što se događa dok mi na ekranu nije iskočilo deset knjiga. Deset! Automatski se uključio neki mod u kojem se simboli šire i ne plaćaš ništa, samo skupljaš. Ruke su mi se oznojile. Sjedila sam uspravno, koljena skupljena pod bradu. Svaki novi dobitak bio je kao mali šamar realnosti.

Prvo sam osvojila 400 kuna. Vratila sam ulog. Onda 800. Zatim 1600. Brojke su rasle brže nego što sam mogla pratiti. Kako je to moguće? Zašto se ne zaustavlja?

U glavi mi je bila samo bijela buka. Zaboravila sam na kišu. Zaboravila na prazan hladnjak. Zaboravila da postoji sutra.

Kad je bonus završio, na računu sam imala 3.200 kuna.

Trebalo mi je deset sekundi da procesuiram. Nisam plesala. Nisam vrištala. Samo sam sjedila i zurila u taj broj. 3.200. To je pola moje plaće.

Brzo sam povukla novac na karticu. Prst mi je drhtao dok sam stiskao "isplati". U roku od dvije minute novac je bio na mom računu. Nema čekanja, nema "obradit ćemo za 72 sata". Samo – hop – gotovo.

Tada sam napravila nešto pametno. Ugasila sam laptop. Otišla u kupaonicu i umila se hladnom vodom. Pogledala sam se u ogledalo. Iste crte lica. Iste bore ispod očiju. Ali nešto se promijenilo. Osjećala sam se... ne moćno. To nije prava riječ. Više kao da sam se izvukla. Kao da sam ukrala malo sreće od negdje gdje nije trebala biti.

Znala sam da ne smijem nastaviti. Znala sam da će me taj osjećaj povući natrag. Zato sam čekala tri dana prije nego što sam ponovno otvorila tu stranicu. I kad jesam – opet ista priča. Vavada Casino prijava – dvije sekunde posla. Ovaj put sam stavila samo 100 kuna. Pala sam na nulu za deset minuta. I nije me boljelo.

Jer sam već imala svoju priču.

Sljedećih tjedan dana nisam nikome ništa rekla. Ni mužu. Ni najboljoj prijateljici. Držala sam to za sebe kao tajni dragulj. Kao da ću, ako izgovorim riječi naglas, pokvariti čaroliju. Ali na kraju sam mužu ispričala. Zaspao je dok sam bila na trećoj rečenici. Muškarci, što ćeš.

Ali bit nije u njemu. Bit je u onom trenutku kad sam sama sebi dokazala da nisam samo majka, samo žena koja kući ručak i pegla košulje. Ja sam netko kome se događaju stvari. Nekad loše. Nekad – baš ovako.

Taj dobitak nije promijenio moj život. Nismo kupili auto ni išli na Maldive. Potrošila sam ga na novu perilicu, na zimsku jaknu za klinca i na večeru u restoranu gdje konobar zna ime mog muža. Ali promijenio je nešto drugo. Promijenio je moj pogled na slučajnost.

Više ne gledam na sreću kao na nešto što se događa drugima.

Zadnji put sam igrala prije dva tjedna. S 50 kuna. Izgubila sam sve za osam minuta. Ustala sam od stola, skuhala čaj i pročitala 30 stranica knjige. Bez treme. Bez žaljenja.

Jer shvatila sam pravilo koje nigdje ne piše: u casino ne ideš zarađivati. Ideš se iznenaditi. Ako te ne iznenadi – odeš kući. Ako te iznenadi – isto odeš kući, ali s osjećajem da si na trenutak prevario sustav.

Znam da zvuči kao floskula. Ali kužiš – ja sam ta koja je te večeri sjedila u trenirci, s masnom kosom, s osjećajem da je život dosadan ko krumpir. I onda sam samo jednom kliknula i sve se okrenulo naglavačke.

Nije mi žao niti jedne kune koju sam kasnije izgubila. Jer platila sam to iskustvo. A iskustvo je bilo – ono pravo uzbuđenje. Ono kad zaboraviš di si. Kad ne misliš na račune, na bivše, na budućnost. Samo si – tu. I vrtiš.

Sad kad vidim reklamu za neki casino, samo se nasmiješim. Znam kako ta priča izgleda iznutra. I znam da se isplati ući samo ako si spreman izaći čim postane ozbiljno.

A što se mene tiče – ja sam izašla. S pričom. S jaknom. I s jednom ludom srijedom koju ću pamtiti dok ne postanem baba koja će unucima srat o "starom dobrom vremenu".

Ne treba ti puno. Samo dosadna večer. Malo hrabrosti. I točka na ekranu koja kaže – tvoj red.